Ove godine obeležava se 60. godina od kako je književniku Ivi andriću dodeljena Nobelova nagrada za književnosti nasvečanoj ceremoniji u Stokholmu (1961). Andrić je i dalje među najznačajnijim književnicima na prostorima nekadašnje Jugoslavije, a jedini koji je i dalje laureat ovog najprestižnijeg priznanja. Na sajtu zadužbine Iva Andrića mogu se pronaći detaljni podaci i priča o tome kako je izgledala vest o dobijanju nagrade i sama ceremonija svečane dodele: https://www.ivoandric.org.rs Tim povodom pozivaju se učenici da dođu u školsku biblioteku, prelistaju neke od Andrićevih knjiga, i pored dve lektire koje se obrađuju u našoj školi (Na Drini ćuprija, Prokleta avlija). Za ovu prigodu, izdvojićemo pripovetku Jelena, žena koje nema (Andrićeve pripovetke) i možda i najpopularniju knjigu u kojoj se ogleda sva mudrost ovog značajnog pisca Znakovi pored puta, kratke misli i zabeleške o životu, ljubavi, umetnosti i međuljudskim odnosima. Evo nekih misli iz te knjige: Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osećanja da me požale. * Poznavao sam jednog čoveka koji je za svaku stvar koju on nema ili ne razume uspevao da nađe poneku zlu reč. * Bojati se ljudi, znači činiti krivo Bogu. Strah od ljudi možda i potiče otud što smo se nekad ogrešili o božiji princip. Čovek u kome ima živa duša ne bi, logički, trebalo da se boji ljudi ni ičega ljudskog. * U ovom društvu podjednako patimo svi, i žene i muškarci, samo su uloge podeljene, i to otprilike ovako: Kad mi patimo zbog žena, to je gotovo redovno zbog toga što žene nisu onakve kakve bismo mi želeli da su. Kad žene pate zbog nas, to je uvek stoga što smo ovakvi kakvi jesmo. Ali, što je glavno, patimo svi i mučimo se često, dugo, svirepo i besmisleno. * Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućim i podnošljivim. * Ne smrt, zaborav rešava sve. Zaborav, i to ne samo pojmova, reči i lica, nego svega što postoji i živi. Zaborav tela i zaborav vremena. Zaborav, da bi se moglo predahnuti i živeti dalje u telu bez sećanja, sa duhom bez imena. Zaborav, smrt sa pravom na nadu. * Živeti u strahu, u kajanju, u stalnom strahu od straha, ne moći oka sklopiti i ne moći dušom danuti, i pri svemu tome raditi i smejati se i razgovarati, to znači za ljude kao ja živeti i uspevati među svetom.
0 Comments
|
Jasmina Topić
Arhiva
Kategorije
|